Četiri dana u Buzetu na 5.
Istra Challenge u organizaciji off
road kluba Kamo oko vidi prijavilo
je 14 posada od kojih je jedna posada stigla iz Slovenije, 7
iz Italije, 2 iz Austrije te 4 iz Hrvatske.
Organizator je za subotu 28.10.
startao posade na prolog radi startnih pozicija te je nakon
toga podijelio posade u 2 skupine koje su masovnim startom krenule
na noćni road book kraći od 20-ak kilometara, od čega je prvih
2,5 km extreme trase voženo bez putne knjige, samo uz oznake
na stazi. Najbolje vrijeme prologa je bilo 0:01:37
(Milički - Jurić,
Toyota LC, HR), a najlošije 0:37:43
(Lelli - Lazzaro,
Defender, ITA).
Na samom startanju izbili smo na čelo kolone,
no jedna greška nas skreće sa putanje i kada smo se okrenuli,
već je cijela grupa bila ispred nas.
Već prvog dana morale su odustati 4 posade - obje posade iz
Austrije (2 Mercedesa), jedna iz Italije (Defender) te jedna
iz Hrvatske (Suzuki). Tih prvih 2,5 km vezalo je extreme do
extremea i prolaznost staze je bila u prosjeku 2,40 sata. Zbog
neprohodnosti, odnosno staze na kojoj nemate mogućnost zaobilaženja
vozila ispred sebe, neke posade koje su mogle popraviti prosjek
prolaznosti morale su čekati u koloni dok se oni naprijed ne
maknu.
Najviše vremena izgubljeno je prilikom čekanja
da se PUCH (A), koji se prevrnuo ne vrati na kotače i osposobi
za daljnju vožnju.
O extremnosti road booka dovoljno govori podatak da su ga do
kraja odvozile samo 2 posade
- slovenska posada Žust/Bončina
(5:48:00) te talijanska Sparpaglione/Biagioni
(8:25:00), jedina 2 preostala Suzukija
u konkurenciji. 3 hrvatske posade koje su startale na road book
(Milički/Jurić,
Perman/Čelhar,
Knapić/Radoš)
imale su tehničkih problema od guma koje su se izuvale, ostajanja
bez kočnica, pucanja spone volana, problema sa winchevima i
sl.
Konfiguracija terena je bila teška za posade,
no očito je da je puno teža za sama vozila. U razgovoru sa talijanskom
posadom u Defenderu (Esposito/Martinuzzi),
nakon što smo usred booka čuli da su se isprevrtali te kada
smo u nedjelju vidjeli na što Defender liči, dečki su rekli
da ih je otklizalo sa staze u provaliju te da su se 3 puta prevrtali
do dna odakle ih je organizator izvukao. Na žalost, dečki nisu
mogli nastaviti natjecanje, no bitno je da je s njima sve uredu
i da nisu povrijeđeni.
Mi smo (Milički/Jurić)
pak imali drugih muka. Osim što smo zaglavili čekajući da se
Austrijanci maknu i oslobode stazu (prvih 2,5 km), prije samog
dolaska na 3. kontrolnu točku (cca 50-ak metara) do koje smo
nakon svega dolazili drugi - odmah nakon Slovenaca, pukla nam
je spona volana. Nakon skidanja puknute spone nasred staze koju
jedva da možete pješke proći, odlaska u Buzet na varenje te
povratka i vraćanja spone među kotače, prelazimo par metara
preko stijene ispred koje nam je pukla prvi put, ista puca ponovno
i to samo centimetar dalje od prvog vara. Kako se kaže, "ne
budi lijen" - spona se skida ponovno, nosi se na varenje,
na povratku se lijepo sve vrati na mjesto i lagano kroz potok
desno prema strmom usponu do 3. KT po pečat.
Vraga! Stijene
po koritu potoka su takve da nam opet nakon samo 2-3 metra desni
kotač otkliže sa stijene što je pak dovelo do toga da nam se
ista spona jednostavno iščupala! Ta spona nam je "uzela"
par sati vremena nakon čega smo odlučili da ćemo se vratiti
u kamp, popraviti sve da bi mogli nastaviti sa ostalim vožnjama
koje nam je organizator pripremio za nedjelju, ponedjeljak i
utorak. Pred hotel smo stigli oko 07,30 ujutro po starom, odnosno
u pola 7 po novom vremenu. Do 14,00 sati se trebalo malo i odmoriti,
a i popraviti kvar - dakle, u 10,00h najkasnije biti na nogama
uz vozilo. Zahvaljujemo organizatoru što nam je omogućio radionicu
i alat za popravak.
Tog dana smo startali na ispit koji je organizator
nazvao "Brdo". Start je opet bio masovan kao i dan
ranije, no opet smo se uspjeli probiti na čelo. Ovog puta nije
bilo greške no nakon svakog prolaska prepreke, gasimo Toyotu
i odlazimo pomoći posadi iza nas (Perman/Čelhar)
koja je pomagala i nama, a nakon njihovog prolaska, dečki gase
Jeepa te svi zajedno gledamo da bi pomogli trećoj hrvatskoj
posadi u Jeepu (Knapić/Radoš).
Ovo međusobno pomaganje, a sve u interesu da se što bolje i
brže svladaju extremei, me se jako dojmilo.
Slična situacija se desila noć ranije gdje smo si međusobno
pomagali prilikom prelazaka prepreka, a gdje je posada Perman/Čelhar
bila ispred nas zajedno sa slovenskom posadom Žust/Bončina.
U slučaju da je organizator pripremio i fair play nagradu, moj
prijedlog za nagradu je bila posada Perman/Čelhar.
Koliko god se ovo zvalo natjecanje i koliko
god bi se svaka posada trebala boriti sama za sebe, osobno -
ovo mi je najljepša situacija na cijelom Challengeu! Cijelo
Brdo smo prošli kao jedan tim, a nema ljepšeg nego kada vas
na cilju dočeka organizator sa čestitkama i sa pivom! :)
Iako nije trebalo pitati, organizator je ipak išao od vozila
do vozila pitajući da li se svi slažemo da nam se svima piše
isto vrijeme. Nije se složila posada Perman/Čelhar
i to zato što su dečki tražili da se nama skine 10 minuta zbog
čekanja. Eto, to je samo dokazalo da je moj prijedlog od dan
ranije za fair play na mjestu. Isto vrijeme za sve 3 HR posade
je najbolja odluka.
Nakon nedjelje, ostale su još 2 poligonske
vožnje i lapor (extreme do extremea). I sam organizator je naglasio
da se svaka posada koja je došla do završnice može smatrati
pobjednikom IC-a.
Na laporu se jedna posada izvrnula, jedna je ostala bez kardana,
a ostale su završile u kraćem ili dužem vremenskom periodu.
Strmi usponi i još strmiji spust dizali su adrenalin iznad prosjeka
već kod samog pogleda na teren.
U najkraćem vremenu prošla je posada Savini/Caporali
(0:04:01), a najduže posada
Lelli/Lazzaro (0:46:50), obje u Defenderu
sa predznakom ITA. Preostale dvije HR posade su imale prolaznost
0:06:33 (Milički/Jurić)
te 0:10:17 (Perman/Čelhar).
Obzirom da je Matiji
Čelharu ovo prvo natjecanje (inače
vozi Polo kup), sve pohvale na odrađenom. I on i vozač - Ozren
Perman, nakon zadnje poligonske vožnje
u utorak, nakon prolaska kroz cilj nisu imali vremena ni kacige
skinuti jer su se zaletjeli uz brdo prema zadnjoj prepreci (blatnoj
grabi) te se bacili unutra. I bez toga su zaslužili i dobili
veliki aplauz, a ja se nadam da se uskoro vidimo opet jer su
dečki za 5+. Uz njih dvojcu, velika većina prisutnih imala je
želju vidjeti i jednu ženu u grabi (ja kažem - opravdano, no
neću o tome :)
), i na kraju im se želja i ostvarila i to zahvaljujući Matiji
i jednom gospodinu iz Italije (ne
bih spominjala njegovo ime i detalje oko toga da ga "ne
uvalim" u eventualne probleme jer je dotična gospođa talijanska
novinarka).
Eto, malo opširniji izvještaj za sve vas
koji niste bili u mogućnosti osobno pratiti što se događalo
na IC-u ove godine.
Na kraju, želim zahvaliti organizatoru
na svemu, pa i na doručku koji me dočekao u subotu ujutro u
hotelu (JF), hehehe, osoblju
hotela Fontana, osoblju restorana
Castellum,
svima koji su nas došli bodriti, Tomi
koji je spremno preuzeo moj fotoaparat, Bori
koji mi je donio DVD sa slikama, kao i svima ostalima koji su
mi dostavili ili će dostaviti slike (Katarina,
Ivo, Mateo, Renee…), Lerkiju
na prijevozu, Ozrenu i Matiji
posebno, "mom" vozaču Bruni,
jednom našem dragom off roaderu
od kog sam nešto posudila što nam je bilo jako dragocjeno na
ovom natjecanju (D.R.),
a i svima ostalima koje nisam ovdje spomenula. Četiri naporna
ali prekrasna dana ne bih mogla provesti u Buzetu da mi to nije
omogućio moj poslodavac (Franja
kava) pa ovim putem zahvaljujem svima
u firmi na susretljivosti. |
